Prije izvjesnog vremena napisao sam članak Još jedan fijasko neprijatelja hrvatskog nogometa u nadi da oduzimanje jednog boda neće biti prepreka kvalifikaciji hrvatske nogometne vrste na europsko prvenstvo.

Na žalost, pokazalo se da je dugogodišnji specijalni rat protiv hrvatskog nogometa, koji je samo jedan segment sveukupnog specijalnog psihološko-propagandnog rata protiv Hrvatske kao takve, i te kako ostavio traga na HNS i hrvatsku reprezentaciju. Učinci tog protuhrvatskog djelovanja kumuliraju se godinama i izgleda da su nepovratno narušili atmosferu oko reprezentacije i ostavili trag na psihologiji samih igrača. Neuspjeh naše vrste protiv Azerbejdžana i Norveške doveo je u pitanje i sam plasman na Europsko prvenstvo.

Već i po samim naslovima u medijima vidljivo je hrvatske novine i brojni portali likuju zbog tog neuspjeha. Kad ne bi bilo tužno, bilo bi smiješno čitati sva ta prenemaganja gdje se iza hinjenog žaljenja i pravedničkog bijesa na selektora i igrače manje ili više nevješto skriva oduševljenje. Na prvi pogled reklo bi se da je tu u pitanju dobro poznati hrvatski mazohizam i uživanje u samoponižavanju, međutim izuzmemo li ponekog naivca koji od drveća – čitaj Mamića, Šukera i kompanije – ne vidi šumu, u većini slučajeva ne radi se tu o hrvatskom mazohizmu nego jugoslavenskom trijumfalizmu. Zato se nadam da će hrvatska ipak izboriti odlazak na Europsko prvenstvo, makar i u dodatnim kvalifikacijama. U protivnom taj će trijumfalizam rasti do neslućenih granica.

Međutim, stanje u reprezentaciji i hrvatskom nogometu općenito ozbiljno je narušeno i trebat će dosta vremena dok se popravi. Glavni je preduvjet za to da dođe do korjenitih promjena u hrvatskoj politici, to jest da na vlast dođu one političke snage koje žele graditi prosperitetnu Hrvatsku a ne sanjati o obnovi nekakve Jugoslavije. Tek kad na čelo Hrvatske dođu hrvatske demokratske snage, nogomet će prestati biti poligonom za psihološko-propagandne akcije umova zarobljenih južnoslavenskim idejama prošlog stoljeća. Onaj nacionalni naboj koji je vladao oko reprezentacije tijekom devedestih možda se nikada neće u potpunosti vratiti, ali dostatno će biti da se preko navijačkih skupina i medija prestane raditi protiv hrvatskog nogometa pa da odlazak na utakmicu opet postane sportski doživljaj, a ne sračunata politička provokacija.

Pitanje nogometne vrste nije sporedno pitanje. Ako želimo doista postati politički zreo narod, moramo znati prepoznati manipulacije i političke diverzije i na tom području, i moramo ih razobličiti i prokazati, kako bi to 'drugovi' lijepo rekli. Narod koji si je dopustio da mu jedan čudnovati ministar u godinu-dvije srbizira pravopis, ukine hrvatski naziv ministarstva i gotovo uništi sport u kojemu smo od samog osnutka bili u europskom i svjetskom vrhu, zbunjen je i politički slabo pismen narod. Narod koji bi sebi dopustio da i po drugi put izabere istog ili sličnog ministra, dao bi za pravo Ljubomiru Miciću koji je o njemu, tom narodu, govorio kao produktu križanja ''majmuna i papige''. Čvrsto vjerujem da ipak nismo tako bedasti kao što se nadao Micić i još uvijek se nadaju neki suvremeni micići.

 

Damir Pešorda

Share
0