»A'mete, pucaj, šta čekaš!«, razlijegale su se visoravni riječi iz romana »Medaljon« Anite Martinac. Ahmet je bio oznaš i tih je dana lovio i ubijao ljude po svojoj volji. Manda je bila majka četvero male djece koja je pomogla ranjenom čovjeku, Ahmetovoj lovini.

On je dugih, mračnih jugokomunističkih godina slovio kao junak i častan čovjek, ona kao fašistkinja. A mi smo na Bilima, između Mostara i Širokog Brijega, obilježavali Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.

     Ne prođe dugo i u medijima u hrvatskom društvu suknu polemika oko pozdrava »Za dom – spremni«. Preko 3.000 potpisnika, redom vrsnih intelektualaca, među njima neki biskupi i svećenici, preporučiše hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku da taj pozdrav počne rabiti hrvatska vojska. Kao da su dirnuli u osinjak. Malo smirena govora u reagiranjima s različitih strana, a previše postupanja po davno izrečenoj jugokomunističkoj osudi.

     Ne želim biti sudac i izreći pravorijek glede svega ovoga. Očekujem da stvar u svoje ruke preuzmu intelektualci, a političari da im omoguće nesmetan govor. Na taj način shvaćam i potpisnike. Već nam je svima dozlogrdila nametnuta šutnja. Da se ne vraćamo previše nazad, spomenimo samo Joea Šimunića i Marka Perkovića Thompsona. Prvoga su kaznili zbog spomenutoga pozdrava, i to još oni iz Europe, drugome brane nastupati i pokušavaju ga kazniti, ovi tzv. naši. A mi bismo trebali šutjeti, kao i na bezbrojne druge primjere, zapravo ovo s pozdravom je potpuno beznačajno ako bismo to gledali odvojeno od svega drugoga. No, to je vrh ledenoga brijega.

     Mogao bih se složiti da nije najbolje pogođeno vrijeme za postavljanje pitanja o hrvatskoj šutnji, gledajući sa stajališta političara, ali s druge strane kada će to vrijeme zapravo biti? Odgovor, čini mi se, leži u tome da svatko radi svoj posao. Političari neka paze da nas uspješno provode između Scile i Haribde, drugi neka paze da narod sačuva svoje dostojanstvo, svijest o svojoj pripadnosti. I neka svatko to čini bez živciranja, naročito bez međusobne netrpeljivosti. U demokraciji ne bi trebalo biti zabranjenih tema, nametnutih mišljenja.

     Još je nešto iznjedrila ova strka oko pozdrava. Postali smo svjesniji djelovanja različitih u našoj sredini. Jesu li oni zaista to za što se predstavljaju? Ima zanimljivih očitovanja. Ako su prenaglili, neka malo prikoče, ako su na drugoj strani, pa izbacimo ih iz naše sredine. Imamo pravo biti slobodni.

     Neki komentari govore i da je sve zapravo nabačena lopta Sergeju Lavrovu koji nas već davno optuži za fašizam. I s tim bi se čovjek mogao složiti na jedan način. Kad dobro razmisli, opet dolazi do istog zaključka. Nije prije odrađen dobar posao, nije pročišćeno sve oko toga pozdrava i sad nas određeni razvlače kako žele i kada žele. A mi bismo trebali paziti kad ćemo povesti tihi razgovor o svemu tome, jer bi se ti neki mogli naljutiti i ponovno nas ubaciti u visoku politiku. Pritom ništa ne govore o komunističkim pozdravima i simbolima, između ostaloga o onome miroljubivom »Smrt fašizmu, sloboda narodu«. A Europski parlament jasno kaže kamo pripadaju. Očito nam neprestano žele krojiti kapu, iako mi imamo dosta svojih sposobnih krojača.

     Gledam Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, gledam pokušaj obnavljanja po Krbavi hrvatske povijesti, tako razrušene. Je li sve to započeto u prikladno vrijeme? Ne bih rekao. Politička magla je itekako bila gusta kad je biskup dr. Mile Bogović o svemu tomu govorio, a i sada je takvom. Međutim, on se usudio i uporno od tada ne samo da predstavlja taj pothvat, nego čisti našu nutrinu, izgrađuje našu kulturu sjećanja. Kroz povijest smo bili patnički narod, imamo svoje mučenike kojih se ne stidimo, na tim temeljima trebamo graditi svoju budućnost. I prigovori moradoše odpasti. Izvući nam je iz toga pravi zaključak.

     Na sv. misi u povodu Dana hrvatskih mučenika mnoštvo puka Božjega. Taj puk očito zna tko je i što je. Udbina ponovno živi. Pristigli su i pojedini političari, neki su s razlogom ili bez razloga izostali, najviše zahvaljujući procjeni je li pogodan trenutak. Okrugla je, 10. obljetnica. Biskup dr. Mile Bogović predvodi sv. misno slavlje. Začudo, sve prenosi HRT. Isplatilo se biti uporan, isplati se voljeti svoje. Istina, trenutno je Ahmet ponovno postao častan čovjek, Manda fašistkinja, ali...

 

Miljenko Stojić