Kako se ljeto primiče kraju tako se zahuktava predizborna kampanja. Na žalost, glavni akteri političke scene ne pokazuju baš mnogo inovativnosti. Opet se sve svodi na stare trikove. HDZ forsira ''umiveno'' domoljublje, SDP-ov čelnik Zoran Milanović pak u predizborno vrijeme ne priznaje nikomu da je ''veći Hrvat'' od njega.

Šteta što ga to vatreno hrvatstvo napusti dočim izbori prođu. Treća politička snaga, Most, također pokušava zadobiti povjerenje građana na sličan način kao i na prethodnim izborima.

   Ma manifestaciji Kaj su jeli naši stari Božo Petrov najavio je da će za četiri dana otkriti Mostova jamstva za suradnju s dvije velike stranke. Petrovljev nastup je i dalje naglašeno oporbeni, a to postaje pomalo smiješno ima li se u vidu da je Most od početka godine faktično na vlasti. Treba vidjeti kako će izgledati ''jamstvena kartica'' Bože Petrova, no izgleda da osim pojačane galame o poštenju nećemo čuti ništa novo. Kojom se brzinom troši priča o velikom poštenju malomještanskih političara, vidjet ćemo na izborima, no rastužuje činjenica da se u jednom politički izuzetno zanimljivom i nepredvidljivom vremenu u Hrvatskoj kao jedina alternativa dvostranačkom političkom establishmentu nameću pozeri s izlizanim pričama o moralu, poštenju i sl.

Most, objektivno rečeno, nema nijedne svježe političke ideje pa mi se čini da mostovci – čak i ako je njihova priča o poštenju iskrena – ništa korisno ne bi znali napraviti kada bi kojim slučajem i dobili prigodu za to. S druge strane možda ovakav Most nije ni, da tako kažem, dizajniran da vlada nego da služi kao svojevrsni alat u upravljanju političkom scenom u Hrvatskoj, a konačni cilj je možda ''velika koalicija'' ili nešto drugo. Bilo kako bilo, nadajmo se Božo Petrov neće opet ići kod javnog bilježnika da potpiše tu svoju jamstvenu karticu. To bi ipak bilo previše!

Prije nekih desetak dana jedan mi je vrsni poznavatelj i analitičar hrvatske političke scene rezignirano rekao da će naredni izbori možda biti prvi u neovisnoj Hrvatskoj na koje neće izaći. Pokušao sam mu proturječiti, no nisam imao baš neke argumente. Političke elite su, čini se, opet uspjele eutanazirati bilo kakav entuzijazam u biračkom tijelu. Jedino u takvom ozračju njihova bezidejnost i sklonost korupciji može prolaziti kao političko umijeće. Takvo okruženje idealno je za dobar prolazak likova koji se žilavo održavaju na političkoj sceni iako se iza njih vuče tisuću kojekakvih repova. Takvi su političari npr. Milan Bandić, Radimir Čačić, Slavko Linić i slični, za koje se veli da možda i nisu sveci, ali da su sposobni, lukavi i okretni te će kao takvi uspješnije voditi grad ili državu od hrpe kilavih poštenjačina. Koji će se ionako brzo pokvariti jer poznato je da vlast kvari. Naravno, to je krajnje pogrješno razmišljanje.

   Svojevrstan je fenomen i Živi zid. Što ih je manje, popularnost im je veća. Zbog raskola stranka je, čini se, spala na dva slova. Sinčića i Pernara. Pa njih dvojica pronalaze kojekakve udruge i pojedince s velikim političkim ambicijama bez realnog pokrića kako bi popunili svoje liste. Čini se da Živi zid sada prolazi kroz proces donekle sličan onome kroz koji je prolazio Most prije prošlih izbora. Ako slučajno Živi zid dođe u poziciju sličnu onoj u kojoj je bio Most na prošlim izborima, čekat će nas opet dugotrajno mrcvarenje oko sastavljanja vlasti. Srećom mogućnosti za to su doista minimalne, gotovo nepostojeće.

   Cijelo je to vrijeme, unatoč pričama o ustašama i partizanima, glavni argument i HDZ-a i SDP-a, premda neizrečen, jest: Priznajte da vam se – kad vidite ove koji bi nas smijenili – mi i ne činimo tako lošima! Hoće li to upaliti i ovaj put, vidjet ćemo.

 

Damir Pešorda

Share
0