Ljubovo. Nikada prije tu nisam bio. Svježe je, ličko jutro. Bojovnici krenuli na hodočašće prema Udbini, jer Dani su hrvatskih mučenika. Imam čast sudjelovati u molitvi. Tu su ginuli njihovi suborci. Njih dvadesetak. U Oluji. Polegli spomenici ledinom kao njihova mrtva tijela. Kažu da se spremaju podignuti im jedan jedini, veličanstven.

Unproforcima će to navodno učiniti njihovi. Njima dvojici. Jedan za trajanja borbi izišao iz bunkera, ranilo ga, drugi ga pokušao spasiti pa zaglavio. Ne zna se od čijeg oružja. Kao da je to važno. Njih hrvatska vojska nije mogla spasiti, iako su njihovi suborci prije toga spasili čitavo hrvatsko selo Podlapaču. Oni iz Sračkova sela, susjedi, poveli ih na stratište. Ispriječili se Unproforci, Česi, Slovaci. Pa onda opet po drugi put. Danas se posjećuju i zajedno ljetuju. Mi Hrvati smo im zahvalni. Neki drugi, opet tu u blizini, nisu bili zahvalni austrougarskom kapetanu Laudonu. Pomagao im. posadio hrastovu šumu da im ne nosi zemljište, podigao veličanstvenu crkvu na grobu svojih dvoje neprežaljene djece. Uzalud. Crkvu su mu pokušali minirati tamo u Drugom svjetskom ratu. Spasio ju je tvrdi kamen od kojega je sagrađena. Ali su zato onda tu zatvarali svoju stoku, odnosili kamenje koje se moglo odnijeti.

     Pa sam nakon svega ovoga gledao kameni reljef u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Uskoro će biti blagoslovljen i tako se i duhovno stopiti s crkvom gdje se već stopio materijalno. Krbavska bitka. Bleiburški pokolj. Vukovar. Tu su i drugi simboli naše povijesti. A iznad svega dominira lik uskrslog Krista. I ljudi se mole, ne okreću glavu kao na drugim mjestima gdje je suvremenost sve uzela pod svoje.

     Mi ili oni, nametnu mi se spontano misao, nadahnuta onim uzvikom Zorana Milanovića, trenutnog našega premijera. I stresoh se. Znam tko smo mi, ali tko su oni? Jesu li to dotični što staviše djecu pred dvojbu: odreknuće od Isusa i prihvaćanje islama i Muhameda, inače ode glava? Oni izabraše Isusa pa što bude. I bilo je. Njima četveroma. Potvrdi se teza da je kršćanstvo trenutno najprogonjenija religija na svijetu. Znam, o tome se šuti, muslimane prebacuju u kršćanske krajeve i neki zao naum ide naprijed. Nije uputno sve to kritizirati, samo Nijemci uporno kritiziraju svoje, kao recimo filozofa Martina Heideggera. A i drugi su imali mislitelja što su ili što nagone ljude na krive korake.

     Milanović, dakle, opali ubacivši sebe u »mi«. A zapravo se radi o »oni«. Iskočili su ovih dana u povodu prijedloga da se starohrvatski pozdrav (tako kažu današnji hrvatski sudovi) »Za dom – spremni« uvede kao pozdrav u suvremenu hrvatsku vojsku. Opletoše po nadbiskupu Želimiru Puljiću jer da on glede toga zagovara referendum. Svi znaju da su njegove riječi drukčije, ali oni uporno jašu dalje. Čovjek onda shvati da sva ta njihova priča zapravo nije upravljena nama. Ona je za one iz inozemstva. Treba nas prikazati ustašama, fašistima, nacistima i gurnuti u »region«. Njih bi zbog toga zaista trebalo gurnuti u prošlost. Izbori su pred nama i imamo mogućnost to učiniti. Moramo zacijeliti podjele koje su stvorili među nama, neprestano vičući da smo mi ti koji stvaramo te podjele. Jedina podjela može biti na domoljube i one druge. A vjeruje li netko u Boga ili ne, naginje lijevo ili desno, misli ovako i onako, ma neka je druga priča koja se razmrsuje znanstvenim skupovima, medijskim razglabanjima, umjetničkim ostvarenjima... jednostavno uobičajenim građanskim životom. Ponavljanjem sebi ove misli, kao što ponavljam doživljaj Udbine, doživljaj pozdrava »Za dom – spremni«... Neka, valja nama kroz sve ovo.

     Okrenimo se konačno sebi, inače će nas nestati. Crkva nas izgleda želi postaviti kao posrednike za stvaranje jedinstva Katoličke i Pravoslavne Crkve, neke ozbiljne političke snage htjele bi da budemo posrednik opet prema istoku (ne prema regionu)... Kako ćemo to moći budemo li bauljali u povijesnim maglama bojeći se svoje istinske prošlosti? Ostaje nam, dakle, biti za dom spremni i ovim svijetom širiti nadu rukom pod ruku sa svojom Kraljicom mira.

 

Miljenko Stojić

Share
0